Razgovarali u Tokiju 28. svibnja 2016.
Unutar višeglasja estetika japanske suvremene arhitekture, Toyo Ito ističe se po integraciji projektantskog iskustva i teorijskih uvida. Jedinstvena sposobnost samoinvencije, te istančana osjetljivost za probleme svog vremena omogućili su Toyu Itu da kontinuirano zauzima avangradnu poziciju i otvara nove poglede na arhitekturu. Taj proces kontinuiranog traženja, koji se u jednakoj mjeri oslanja i na materijalnost građenja i na kulturni kontekst, odvija se unutar jasno definiranih i trajnih vrijednosnih koordinata demokratičnosti arhitekture.
ORIS — Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina vodila se vrlo intenzivna rasprava o arhitekturi u tzv. digitalnom dobu. Danas se sfera digitalnog proširila na neočekivane načine i živimo u doba umreženog društva, no čini mi se da rasprava o ovoj esencijalnoj društvenoj pojavi nije odviše prisutna u diskursu mainstream arhitekture. Kako Vi gledate na taj fenomen s obzirom na to da ste bili jedan od predvodnika rasprave o odnosu digitalnog i stvarnog? Je li se arhitektura na neki način odmaknula od rasprave o tim stalnim društvenim promjenama?
Toyo Ito — 1980-ih godina uslijedio je brz razvoj digitalnih medija i pritom me najviše zanimalo na koji će način taj razvoj utjecati na našu fizičku senzibilnost. Kako će pojam osjećaja, odnosno percepcije biti interpretiran u digitaliziranome svijetu i kako će se arhitektura prilagoditi tom novom obliku digitalnog osjeta. To sam jako htio istražiti. Drugim riječima, u to vrijeme mnogo sam govorio o ljudskim bićima koja imaju dva tijela. Imamo fizičko tijelo – njega imamo oduvijek – ali također imamo i drugo tijelo koje se sastoji od svijesti pojedinca. Možemo ga nazvati virtualnim tijelom. Činilo mi se da će digitalno doba na neki način proširiti to virtualno tijelo te me zanimalo kako će to utjecati na arhitekturu. Međutim, stvarnost – stvarno digitalno doba – nije bilo uzbudljivo kao što sam to bio očekivao. Virtualno stanje tijela nije bilo nimalo zanimljivo i to me razočaralo. Tako sam počeo razmišljati: što više primamo digitalnog sadržaja, tim više pažnje bismo trebali pridavati stvarnome fizičkom svijetu. Osjećao sam potrebu nanovo izgraditi, nanovo uvježbati naše fizičko stanje. Stoga se upravo sada, nakon prijelaza iz 20. u 21. stoljeće, vraćam natrag stvarnome materijalnom fizičkom stanju. To bismo mogli okarakterizirati kao kretanje u smjeru suprotnome od generalne struje, ali smatram da je arhitekturi sada snaga potrebna više nego ikada. Arhitektura se u ovome trenutku više nego ikada do sada treba obraćati divljim ljudskim osjetilima. To je smjer kojem se trenutačno približavam.